„U ovoj zemlji nesreća je prije proces, nego usamljeni događaj“....... „U svemu smo pretjerivali, i kad smo voljeli i kad smo mrzili“...... „Naši su životi ratom trajno obilježeni, čak i tvoj mada nisi bio tu u to vrijeme. Bio ti svjestan toga ili ne“....... „Zar se nikad nećemo osloboditi tog olova...“....... „Gdje god samo malo zagrebem, iskoči neki voz i pregazi me. Samelje.“ Bez pretenzija da sebe smatram kompetentnom za davanje nekog stručnog suda... ali i s punim pravom jednog sasvim prosječno običnog čitaoca koji vjeruje da umije pročitano preraditi i usvojiti i umom i emocijom, usuđujem se da i ja komentarom dodam još jednu kariku u zatvoreni lanac koji spaja autora i čitaoce. Jer tek taj lanac čini djelo potpunim. Nevjerovatna je količina malih i velikih misaonih cjelina iz „Nesporazuma“, koje bi bile vrijedne da se citiraju. Stoga vjerujem da je velika vjerovatnoća da će većina čitalaca ovaj roman pročitati dvaput zaredom. Prvo je iščitavanje „zumirano“ na lik glavnog junaka... s pomalo grozničavim iščekivanjem da se pohvataju niti znalački, što hronološki što geografski, rastrzane radnje. Vijerno zakomplikovane tačno toliko koliko jedan sasvim običan život jednog sasvim običnog ljudskog bića umije u stvarnosti biti. Kao kad vozom putujete ka nekom gradu u koji s puno gorljive želje iščekujete što prije stići, iako ste potpuno svjesni činjenice kako vam u iščekivanju table s imenom grada promiču neki lijepi i važni detalji pejzaža... registrovani usput, i u memoriju pohranjeni za neko kasnije prisjećanje, kad već budete opušteni pristizanjem na ciljnu tačku. U drugom iščitavanju može se sebi dozvoliti i luksuz opuštenog uživanja u tim memorisanim usputnim pejzažima, koji putovanje u biti i čine putovanjem. Sa „za kasnije sve na svoje mjesto složiti“ memorisanim likovima i situacijama, koje roman i čine romanom. Uživati u riječima oslikanom nizu paralelno uvezanih stranica iz mnogogodišnjih kalendara, listanih rukama mnogih životnih saputnika i sapatnika s kojima glavni lik dijeli i isprepliće svoje životno putovanje. Roman „Nesporazum“ jeste koncipiran kao detektivska priča, neki budući čitalac bi čak mogao pomisliti „Uh, još jedna šablonska priča tipa : zaplet – sto peripetija – rasplet“... ali nipošto ne bi trebalo uletjeti u takvu zamku brzopletog zaključivanja unaprijed ! Ovaj roman se od rečenog razlikuje taman koliko i gola šumska jelka od bogatog božićnog i novogodišnjeg drvceta. Manir u kojem je autor „vukao nit“, rastrzan brzim i naglim skretanjima u vremenu (čak i više nego u naglašenim geografskim skokovima koji u Ramizu, glavnom liku romana, potcrtavaju karakter bezdomnosti uprkos dva njegova doma), oštra presijecanja uzduž i poprijeko čija se nužnost i logika uočavaju tek naknadno, zaokruživanjem radnje, skokovima u sjećanja iz bliže ili dalje prošlosti (taman da se i čitalac osjeti jednako zbunjen u tuđim sjećanjima, i napet u želji da pomogne Ramizu raspetljati zbunjujuće klupko i što urednije ga namotati u glavi)... a da pritom ne pogubi sve te znalački oko Ramiza i razbacane i poslagane „ramizovski iz korijena iščupane“ likove njegovih usputnih životnih saputnika... za sve to treba imati i urođeni dar, ali i iza sebe mnoge hiljade s razumijevanjem i emocijom iščitanih stranica lijepe literature. I godine prehodanog sopstvenog iskustva. Ako od alata imaš samo misao i riječ, sastavljati svijet od vreće rasturenih lego-kockica tuđih gradova, života i sudbina jeste popriličan izazov koji zahtijeva nemalo kreativno umijeće. Pogotovo ako su neke od tih lego-kockica nepovratno polomljene. Vokabular korišten u „Nesporazumu“ je i uzbuđujući i opuštajući, autentičan balkansko-bosanski, protkan desetinama u svakodnevni govor asimiliranih arhaizmima, razumljivih u punom značenju samo ovom podneblju. Bez takvih bi riječi ukupno značenje rečenog bilo osakaćeno za toplinu domaćeg, ponešenog u sebi iz rodnog kraja. Posebnu vrijednost stilu i jeziku daje nenametljiva doza gorkastog humora „na svoju adresu“, specifičnog baš za balkansko podneblje i najčešće bukvalno neprevodivog na strane jezike, a da se pritom ne izgubi osnovni logički smisao sadržaja. Strane riječi su korištene u razumnoj i logičnoj mjeri – taman toliko da se ni na trenutak ne smetne s uma Ramizov „geografsko paralelni život“. Život u kojem se na više jezika mora artikulisati sve ono o čemu se misli na samo jednom, maternjem jeziku. Obzirom na „tehničku struku“ koju je autor izabrao za svoj životni poziv, na prvi pogled izgleda neuobičajeno da se odlučio oprobati se i u književnom stvaralaštvu, oblasti u kojoj se rezultati ne izvode pomoću unaprijed poznatih formula, ne uvrštavaju se u brojčane tabele i za koje ne važe mjerne jedinice. Ali mora se priznati da nam je tim smionim „izletom van uobičajenih standarda“ pokazao da ne treba priznavati granice i da nije nemoguće postići zavidan rezultat u svemu u čemu se usudite okušati se. Za to su potrebne samo dvije „sitnice“: osjetiti taj poriv i vjerovati u sebe. Na sreću nas, zahvalnih čitalaca, nismo propustili vrijeme u kojem je autor „Nesporazuma“ osjetio poriv da se okuša i u smislenom igranju pisanim riječima. Njegov roman prvenac veliko je i prijatno iznenađenje, i veoma kvalitetan doprinos beletristici na njegovom i našem maternjem jeziku. U gorljivoj i čitalački pomalo sebičnoj nadi da prvenac neće predugo ostati autorovo „jedinče“... čekamo nova djela iz istog pera. 

Emira Hozić

Tuzla, Bosna i Hercegovina