U hitnoj pomoći im je trebalo desetak minuta da se popuni formular na računaru i odštampa plastična kartica sa Mirzinim podacima (Mislio sam da ovdje prvo pomognu čovjeku pa tek onda se bave formalnostima. Što se, zaboga, zove hitnom pomoći?). Zatim ih mevrouw sa recepcije uvede u jednu oveću prostoriju sa mnoštvom zavjesa. Jednu zavjesu odgurnu u stranu, ukaza se krevet na podesivom metalnom postolju koje se dole zavr­šavalo povelikim gumenim točkovima.

„Izvolite, sjedite tu. Sad će ljekar.” I namaknu zavjesu.

Sljedećih desetak minuta (ma kakvih minuta, deset stoljeća!) ništa se nije desilo. Mirza je mirno sjedio i povremeno bi mu glava padala na grudi. Ra­miz se na to trzao, krišom zagledao dječaka i osluškivao njegovo jedva čuj­no disanje, nadajući se da se djetetu samo spava a ne da ga hvata nesvjestica od udarca u glavu. Sjedio je kao na vrelom ugljevlju ali se trudio da se to što manje primijeti i da se njegova uznemirenost, zabrinutost i nestrpljenje na prenese i na mališu. Kada se zavjesa konačno otvori i pojavi se bucmasta mlada žena u besprijekorno bijelom mantilu i sa fasciklom u ruci, optimi­zam kojim je zračilo njeno nasmijano lice odmah ga umiri.

„Goedenavond. Ma je li ovo naš veliki dječak? Zdravo, ljubavi, ja sam Tieneke.”

Pomilovala ga je po kosi gledajući ga pravo u oči.

„Ja sam Mirza.”

„Mirsa? Ko ti je dao tako lijepo ime?”

„Moj tata.”

Dječak pogleda u oca očigledno dvoumeći se da li da je ispravi, ali mu Ramiz laganim zatvaranjem očiju i napućivanjem usta dade znak da to nije nužno.

„Ramiz, aangenaam”, predstavi se ustajući sa stolice i pružajući joj ruku.

„Rekli su mi da si se udario? Je li te puno boli?”

„Ne, ne boli. Samo malo.”

Doktorica se okrenu prema Ramizu:

„Kad se to desilo?”

„Otprilike prije pola sata.”

„Je li dječak gubio svijest?”

„Nisam siguran. Da, mislim. Nakratko.”

„Jeste li mu stavljali led na uboj i davali da pije vode?”

„Led sam stavljao a vodu mu nisam davao. Je li trebalo da mu dam?”

Doktorica ne odgovori nego nešto zapisa u fasciklu.

„Je li se žalio da mu je hladno?”

„Ne.”

Opet zapisa nešto.

„U redu. Molim vas za još malo strpljenja. Sad će doktor.”

Zapanjen njenim zadnjim riječima zausti da je zapita: „A šta si onda ti?” ali ona ge preduhitri:

„Ja sam stažista”, i nestade iza zavjese.

Četvrt sata je prošlo dok se ne pojavi ljekar, jedan visok i mršav tride­setogodišnjak ozbiljna lica i očiju koje su nekako neprirodno žmirkale iza velikih naočara sa debelim okvirom. Mirza je već bio zaspao na stolici sa glavom oslonjenom na očeve grudi. Kad su ga razbudili, ponovila se proce­dura upoznavanja i postavljanja pitanja, koja se završi neočekivanim:

„Evo, doktor će za par minuta.”

Dakle, još jedan stažista. Ovdje treba doći dok si još zdrav, jer dok se dok­tor pojavi zacijelo ćeš se razboljeti. U međuvremenu će valjda ovdje i kakvog ljekara zaposliti.

A kada se zavjesa ponovo razmaknula i ušla čupava osoba kojoj je bilo teško odrediti ne samo godine nego i pol dok nije progovorila, Ramiz ne sačeka da im se ovo obrati nego upita:

„Jeste li i vi stažista?” a ovaj (ispostavilo se da se radi o muškarcu) ga pogleda kao da je upravo čuo najbudalastije pitanje u životu, kao da se u ovoj stanici hitne pomoći stažisti ukazuju rjeđe od Gospe u Međugorju, te suho odvrati:

U svakom njegovom sjećanju vezanom za ovaj stan, centralno mjesto je uvi­jek zauzimala majka. Majka koja loži vatru. Majka povijena nad mašinom za šivenje. Majka koja prži kafu u cilindičnom limenom šišu sa dugačkom drškom. Majka koja se propinje na prste da okači rublje na konopac na bal­konu. Majka koja miješa ajvar u velikoj šerpi na šporetu, pjevušeći „Zarasle su staze moje…”. Majka sa šamijom na glavi, kako se spušta na serdžadu. Majka koja razvija jufku za pitu. Majka koja zabrinuto klima glavom i nešto šapuće dok mu stavlja na noge obloge od sjeckanog krompira da mu „ski­ne vatru”. Majka koja mete sobu metlom od sirka. Majka koja mu čisti od ljuske sjemenke od bundeve, pečene u prastarom, pocrnjelom aluminijum­skom tanjiru, u doba kad je pogubio mliječne zube. Majka koja pastom za poliranje glanca bakrenu džezvu. Majka koja prži lepine u ulju, rasijeca ih još onako tople i u njih stavlja listiće nasječene sudžuke koja se odnekud pojavila u kući. Majka koja mu plete džemper od vune dobijene porenjem starih džempera i po ko zna koji put ponovo obojene u loncu, na šporetu. Majka koja kuha jaja za uskrs u vodi sa ljuskom crnog luka. Majka koja mu krpi čarapu navučenu na pregorjelu sijalicu. Majka koja mijesi tijesto za hljeb. Majka koja zaliva petunije i kadifice na balkonu. Majka koja pije nezaslađen čaj od kunice, dobar protiv želudačne neuroze. Majka koja im kroz smijeh priča kako je i ona jedanput koristila slaninu, ne za jelo (gluho bilo!) nego – uvijenu u listove bokvice – kao oblog za vidanje krvavih žu­ljeva po dlanovima, dobijenih od guranja ručnih kolica na izgradnji pruge Brčko-Banovići sa koje je donijela tri udarničke značke. Majka koja pravi limunadu od plodova ubranih sa stabla što raste u saksiji u uglu dnevne sobe. Majka koja po ko zna koji put veze isti Willerov goblen, za ko zna kojeg sad naručioca. Majke koja mu renda mrkvu i muti jaja sa šećerom, da malo ojača. Majka koja spava sjedeći, u kratkom neplaniranom predahu između dva posla.

Kad je saznao da je umrla, čak i prije nego što ga je presjekao bol kakvog dotad nije upoznao, iznenada je shvatio da se nikad neće vratiti u taj stan. Čak ni kad bi se vratio u Tuzlu. Čak ni kad bi mu Nedim poklonio svoju polovinu. To više ne može biti ono sveto mjesto u kome je dežurao dobri duh majke, vječito spremne na svakoliki napor da bi im još malčice ugodila. Ugodila sitnim stvarima, jer se za krupnije nije imalo.

U Grote Houtstraat je bilo prilično živo, mada je bio radni dan. Kupci su se naguravali po prodavnicama kao da od sutra počinje dvonedeljni generalni štrajk. Malo niže niz ulicu su ispred restorančića sjedili parovi, užinali i pili roze. Dvadeset koraka od njih ulični svirač je izvodio na klarinetu Goodmanovu Sweet Georgia Brown. Zna život biti i lijep, pomislio je Ramiz.

Dok je sa zanimanjem posmatrao smirena lica prolaznika koja promiču ispred njih, Rahima mu je pričala kako je u prizemlju njihove kuće u Ustiprači bila slastičarna koju je držao Šiptar Ramadan koji je za bajram djeci besplatno dijelio sladoled i orašnice. I kako su mu, kad su počeli nemiri na Kosovu, dva puta noću polupali sva stakla, a drugi put i sprejom na zidovima ispisali prijeteće parole i fekalijama umazali rashladne vitrine. Ramadan je za male pare prodao radnju, pokupio porodicu i odselio se nekud.

Njena se sumorna priča nikako nije uklapala u atmosferu koja ih je okruživala. Zar se nikada nećemo osloboditi tog olova na nogama koje nas stalno vuče natrag u krvavi mulj balkanski, u sva naša Kosova, sve Bosne i Ustiprače, u sve paranoje naše neiživljene istorije čijem ponovnom ispisivanjui sami dajemo skroman prilog tako što nakon večernjeg dnevnika na televiziji uzmemo toljage i krenemo na komšiju sa kojim smo godinama živjeli u miru i uzajamno se poštovali? Zar se moramo prisjećati ko smo i šta smo i u jedan ovakav prelijep dan, pod ovim preblagim suncem kojeg nećemo vidjeti sve dogodine i uz ove božanske tonove kojim nas velikodušno časti ovaj lutajući ulični muzikant kojeg više nikad nećemo imati priliku slušati? Zar ne treba barem nekad biti sretan, ako ni zbog čeg drugog barem zato što si živ? Jer je život samo jedan sićušni incident u čudu kojeg zovemo univerzum, pa samim tim je i sam čudo. Čudo na kome trebamo biti zahvalni, uopšte nije važno kome ili čemu, čudo kojeg treba slaviti. La vie est un miracle, ma chere Rahima! Liži taj sladoled i uživaj gledajući ova sretna lica u ovom sretnom gradu.

No nije je htio prestrašiti velikim riječima pa je rekao:

„Imam dvije karte za Johna Mayalla u Paradisu. Hoćeš li sa mnom?”

Autobus je jurio niz strmu cestu. Ramiz ne bi ni auto vozio ovako brzo po ovakvom putu, čak ni ljeti. Istina, snijega nije bilo na kolovozu, ali put je prolazio kroz duboke usjeke na čijim je stranama tokom dana kopnio snijeg i voda koja se pri tome slijevala na asfalt sada je zacijelo počela da se ledi. Jurili su i drugi pa se nerijetko dešavalo da nestrpljivi vozači automobila pretiču njihov autobus čak i na mjestima gdje to nije bilo nimalo bezopasno: na posve kratkim pravcima ili na nepreglednim krivinama.

Svi su se nekud žurili. Neupućeni posmatrač bi lako mogao doći na pomisao da je u ovoj zemlji vrijeme novac u najdirektnijem smislu, ali je Ramiz sumnjao da će prije biti riječi o urođenoj nestrpljivosti kao bitnoj odlici ovdašnjeg mentaliteta, o nepristajanju da se bude iza bilo koga u bilo čemu, o razmetljivom dokazivanju sopstvenih vozačkih kvaliteta i nadmoćne snage mašine kojom upravljaš, ali prije svega o zastrašujućoj mjeri odsustva talenta da se sitna dobit iz jedne nerazumne i u suštini posve izlišne radnje dovede u spregu sa veličinom gubitka koji bi iz nje mogao proizaći. I po tebe i po druge. Zato se i moglo desiti da zaratimo, tužno pomisli.

Samo je jedan nišan bio načinjen od dvije različite vrste kamena. Središnja ploča je od karahalli, savršeno bijelog, kao anđeli, kao duše pravednika. Izvađenom u Turskoj, u zemlji iz koje je u Bosnu donešena majčina vjera. Masivni obrub je od tamnog serpentina, zelenog kao korice Kur’ana kojeg mati nije ispuštala iz ruku ni u jednom slobodnom času. Izvađenom u Gotthardu, brdu koje dodiruje nebo, u čiju je toplu utrobu Ramiz ušao jednog sumornog i hladnog zimskog dana da bi zakratko iz nje iskliznuo u toplu svjetlost sunca razlivenu po njegovoj južnoj strani. U Švicarskoj, zemlji dozlaboga komplikovanoj, ali zemlji neobično kreativnih i vrijednih ljudi, baš kao što je i njegova majka bila. I zemlji neuočljivih ali mudrih vođa koji su umjeli postići to što nijedni drugi na ovoj planeti nisu: da im podanici vijekovima ne saznaju šta je pakao rata.

Na bjelini ploče majčino ime i godine rođenja i smrti, ispisani mrko crvenom, bojom krvi kojom ga je majka hranila u svojoj utrobi i čiji ju je tromb ubio. Na dnu ةحتافل , El Fatiha, riječ koju je Ramiz odmalena slušao dan za danom po toliko puta izgovaranu dragim majčinim glasom, a čije ga značenje nikad nije interesovalo. Habib je rekao da je dobro dopisati je. Ramiz nije imao ništa protiv, Habib valjda zna svoj posao. I odradio ga je zaista manirom vrhunskog zanatlije. Umjetnika, bolje reći. Postigao je sklad oblika i ravnotežu dimenzija, bez ijednog pretjerano naglašenog detalja.

Jeste Habib gunđao da ni karahalli ni serpentin nisu dio njegovog programa, da bi mu njihova nabavka samo radi jedne jedine narudžbe nanijela neviđeno visoke troškove, da je velika muka i rizik praviti spomenik od dvije vrste materijala, i to od mermera. Da je barem granit, manje bi se plašio neplaniranog utroška materijala. Da sam tražio granit, rekao bi: da je barem mermer, mislio je Ramiz.

Kad se iskukao u slušalicu telefona, Ramiz je samo upitao:

„Koliko?”

„Stvarno ne znam, bojim se da što god…”

„Koliko, Habibe? Skrati, košta me razgovor!”

Habib je izvalio iznos od kojeg se i sam preplašio.

„Dobićeš za sedam dana avans od šezdeset posto, ostatak kad postaviš nišane, a još dvadeset posto ako budem zadovoljan urađenim.”

Poslije toga više nikakvih poteškoća nije bilo. Kad je Nedim javio da je nišan zaista nešto posebno, da odiše i krhkošću i čvrstinom u isti mah, da plijeni pažnju oka, ali ne grubo i nametljivo, nego baš naprotiv – posve neuvredljivo po ostale nišane ne mezarju, Habib je uredno isplaćen.

Ramiz ga sad gleda prvi put. Savršeno! Remek djelo, bez sumnje. Ali i takav, ipak bijedna kompenzacija sa svu nepotrebnu brigu koju je majci nanosio i sve grijehe kojima se o majku ogriješio. I bez ovog posljednjeg, noćašnjeg.

Po izlasku, dao se u potragu za knjigama. Nije imao previše vremena: subota je, kasno popodne i prodavnice se polako zatvaraju. Žurno je prošao Ferhadijom i Titovom do Robne kuće pa onda, paralelno, nazad do Hotela Evrope. Izlozi su ga razočarali. U njima je potpunu prevlast imala vjerska literatura. Isključivo islamska. Poneki kuhar, novija istoriografija, knjige o Sarajevu za strane turiste koji navrate na pola dana poslije posjete Među­gorju, kako postati uspješan u ovome ili onome... Halo, gdje vam je lijepa literatura?! Čita li ko šta u ovoj zemlji osim posmrtnica i bingo listića?!

Na kraju se vratio do jedne neugledne knjižare čiji mu se izlog učinio malo drugačijim. Prodavačicu je zatekao na pola puta od pulta do ulaznih vrata. Sa svežnjem ključeva u ruci.

„Je li vi to zatvarate?”

„Da. A šta ste trebali?”

„Ništa određeno. Htio sam malo razgledati.”

„Možete li navratiti u ponedeljak?”

„Ne. Putujem ujutro nazad.”

Razumjela je o kakvom nazad je riječ.

„Onda je u redu. Izvolite, razgledajte.”

Bio joj je zahvalan, ali ne previše sretan zbog ove ljubazne ponude. Ova­ko se knjige ne biraju! On je navikao da čita sve naslove redom, policu po policu, izvadi poneku, poneku bogami i prelista. Osjeti pod rukom. Kupo­vina knjiga je ritual! Za to treba odvojiti vremena. A ovako, pod presingom skorog zatvaranja, neće ići. Kako da se usredsredi na biranje ako prodava­čica bude pogledavala na sat? Kasni na autobus, djeca joj pište gladna kod kuće, brinuće se suprug gdje se zadržala tako dokasno.

„Samo desetak minuta, je l’ može?”

„I cio sat”, nasmija se.

E, to je već nešto.

Prodavačica zaključa ulazna vrata, sjede iza pulta i sama otvori neku knjigu.

„Neće vam niko praviti probleme što ne poštujete granice radnog vre­mena?”

„Poštujem. Prodavnica je upravo zatvorena. Nema propisa o tome ko smije biti u njoj izvan radnog vremena i šta smije raditi.”

Sad se i Ramiz nasmija i zahvali joj se najiskrenije.

Ali ako godinama ne pratiš izdavačku produkciju, sat vremena nije do­voljno ni za početak. Blizu njegovog isteka, imao je u rukama samo ono što mu je bilo najlakše odabrati: Saramago, Kertész, Coetzee i Hosseini. Za ovakav izbor se ne moraš baš previše dvoumiti. Ali, dalje ni makac. A vri­jeme ističe.

U panici, odlučio se za posljednju moguću opciju:

„Čujte, ne bih da vas dalje zadržavam bez potrebe, ionako ste već zbog mene predugo ostali. A da li biste mi vi mogli nešto preporučiti?”

„Ništa se vi ne uzbuđujte zbog toga. A kakve vas knjige zanimaju?”

„Dobre!” bubnu. „Vidim da i vi nešto čitate.”

„To je nešto drugo. Znate, ja vam se u knjige ne razumijem baš previše. Ali imam brata koji ih guta kao omađijan. Hoćete li da vam pokažem šta se njemu svidjelo?”

„Molio bih vas.”

Prodavačica za pet minuta sakupi omanju kolekciju knjiga. Ramizu ni jedno ime ništa nije značilo. Ali je primijetio da sva imena potiču iz razli­čitih jezika. Ovo bi moglo nešto da znači. Ne čitaju valjda ljubitelji šunda ja­panske, španske, skandinavske, arapske i njemačke pisce. U različitosti mora biti ljepote. Nešto mi govori da momak ima nos.

„Kupujem.”

„Koje od ovih?”

„Sve. Plus ove što sam ja odabrao.”

Prodavačica je prebrojala knjige.

„Mogla bih vam dati deset posto popusta na količinu. Je li to u redu?”

„A kako ne bi bilo?!”

Nikad dosad nije doživio da mu prodavac sam, bez da mu je iko tražio, nudi popust. A Ramiz ga redovno traži, šta god da kupuje. Samo je sad u uzbuđenju i slatkoj neizvijesnosti, potpuno zaboravio. Eto kakva sve čuda živ čovjek može doživjeti!

Prodavačica je sabrala cijene na kalkulatoru, odbila popust, i rekla:

„To vam je zamalo preko... ma ne, evo ćemo dodati još malo popusta, da zaokružimo.”

Izašli su zajedno iz knjižare, svako na svoj način zadovoljan. I rastali se kao stari prijatelji.